20. juni 2009.

• Otvorena kuća i punkt GSS-a u Tisovici

Vrijedni članovi PD Borašnica iz Konjica izgradili su i otvorili novu planinarsku kuću u Tisovici, a na svečanosti je bilo više od 60 planinara. U kući ugodno može boraviti 10 planinara, voda je gumenim crijevom provedena sa 1300 metara udaljenog vrela, a ključ se može dobiti u Konjicu kod sekretara društva. Kako je svečano otvaranje bilo zakazano za 17 sati, to su dan planinari iskoristili za uspone na obližnje vrhove, pa smo tako mi učestvovali u usponu na Otiš (2097) i Zelenu glavu (2123), najviši vrh Prenja.

Odlučili smo se za najkraći put koji vodi neobilježenom stazom kroz škrape i preko snježnika, a sam uspon sa sedla na Zelenu glavu bio je malo škakljiv zbog krpe snijega sa velikim nagibom, koja se nije mogla zaoići. Zato je uspon na Otiš bio  kratak i sladak, a nagrada za dosta iscijeđenog znoja, bili su nezaboravni vidici. Snijeg se, inače, ubrzano topi i već za sedam dana neće biti nikakvih teškoća za uspone. Istovremeno, na Jezercu trajala je dobrovoljna akcija podizanja krova na novoj kući, a dvojac alpinista - Marjan Ivanović i Dragan Ilić popeli su centralnu smjer u Otišu, "Mihajljević-Šefer".

Bilo je nezaborabno zbog činjenice da je u jednom danu stotinjak planinara boravilo na Prenju - bh. Alpama, kako ga zovu. U svakom slučaju, kuća u Tisovici biće popularno polazište za mnoge uspone i šetnje, zbog toga sve čestitke konjičkim planinarima.

15. juni 2009.

• Preko Kotlova na vrh Bjelašnice

Još jednom na kotu 2067 - šta tu ima novo i zanimljivo? E, ova subota 13. juni imala je neke svoje čari. Okupljanje u Babinom dolu i polazak ka bivaku "HPD Bjelašnica 1923" oko 8.30. Uslijedio je kratak spust na dno ski-staze Kolijevke, prve šumske jagode i obilje cvijeća, pa ubrzo ulazak u svježinu i tajanstvo bukove šume.

Namjera je nemarkiranim pravcem polako se penjući u pravcu sjevero-zapada stići do bivaka. Tako je i bilo: na čelu Davor, slijede supervizor Selver i kao začelje Tanja, a između: vesele, zapuhane, ljubopitljive, pričljive ili mrzovoljne učesnice uspona - i Enko kao podrška. Sunčani i topli dio dana prošao je u vrludanju šumom i nakon nešto manje od dva sata, eto nas kod bivaka. Slijedi razodijevanje, nabacivanje faktora 50 i polazak ka Kotlovima i vrhu Bjelašnice. Uto se navukoše oblaci, poče puhati sjeverac, što grupu nije pokolebalo i polako ali sigurno izguralo se do Opservatorije. Usput smo konstatirali da su borovnice dobro rodile, posjetili jednu veću krpu snijega, ponovili gradivo iz poznavanja svoga zavičaja (koji se planine vide na obzorju), odali počast kod spomenika poginulim planinarima...Sve u svemu, bilo je i zanimljivo i poučno, te ukusno - kada je bio gotov roštilj.

Silazak ka Babinom dolu spust-stazom bio je lagan, uz branje čubre (majčine dušice) i puno smijeha. Raspoloženje su nam na trenutak pokvarila tri bajkera, koji su nemilosrdno gonili svoje dvotočkaše i uz najstrmije dijelove staza, rujući zemlju, uništavajući travu i frcajući kamenje. Izlet se završio kod Sulje uz osvježenje, razmjenu utisaka i dogovor za neke nove ljetne ture.

15. juni 2009.

• Panoramska tura

Budući da smo nedavno u Klubu dobili nove planinarske vodiče, odlučili smo ovu subotu, 06. juna isoristiti da utvrdimo neke laganije turističke ture.

Rano ujutru krenuli smo od Maršala prema Šabićima i produžili cestom dalje do sela Umoljani. Usput smo obišli stećke koji se nalaze malo prije sela, na desnu stranu. Iz Umoljana smo prvo obišli vodenice, a odatle se zaputili prema Studenom potoku i putu za Lukomir do vidikovca koji otkriva ljepote Rakitnice. Nakon kraceg odmora i razgledanja vraćamo se nazad do Studenog potoka gdje srećemo još jednu grupicu planinara. Nakon toga penjemo se kroz Crveni klanac do Dugog polja pa opet nazad na Gradinu. Tu naravno zastajemo kod okamenjene aždahe kako bismo još jednom čuli legendu o nemani koja je napadale seljake dok se nije okamenila i zauvjek ostala u stijeni. Odatle silazimo u Umoljane i vraćamo u Sarajevo.

15. juni 2009.

• Izlet na Bobovački brijeg

U subotu, 30. maja, grupa planinara krenula je iz Sarajeva prema Bjelašnici. Prvobitan plan bio je da sa Bobovice sidjemo u kanjon Rakitnice, a onda popenjemo do sela Lukomir na Bjelašnici i vratimo u Umoljane. Sve bi bilo super da nam na pola puta silaska u kanjon nije pocela jaka kiša i grad. To je skliske stijene i travu učinilo još klizavijim pa smo odlučili da je najbolje, radi sigurnosti grupe, vratiti se nazad.

Da nam dan ne bi propao, odlucili smo se za setnju do Bobovačkog brijega. Preko prelijepih cvjetnih livada, kroz gustu bukovu šumu i uz preskočena tri potoka stigli smo na Bobovački brijeg koji ima prelijep pogled na okolne planine i kanjon Rakitnice.

Na povratku smo svratili u Umoljane kod Emina na pitu i domaće mlijeko otišli u razgledanje vodenica i nekropole stećaka.

15. juni 2009.

• 1. maj na 2067 m

I ovaj prvi maj, kao i one proteklih godina odlucili smo ptrovesti u prirodi. Najviši vrh Bjelašnice učinio nam se kao idealno mjesto za prazni krada. Munir, Besima, Aida, Muhamed, Sema i Tanja proveli su dva prekrasna dana u ljepotama ove olimpijske planine.

Prvi dan smo proveli u odmaranju i ljencarenju jer je vrijeme bilo promjenljivo. Malo sunca, malo magle i vjetar. Nedjelja nas je docekala suncana sa pokojim oblackom na plavom nebu. To smo iskoristili za laganju setnjicu prema vrhu Vlahinja koji je samo par metara niži od Opservatorija. Na žalost, sve što je lijepo kratko traje, tako da je ubrzo došlo vrijeme za polazak kući. Do međustanice smo se "talizali" po snijegu, a dalje smo brzim korakom spust-stazom sišli u Babin do.

Posebnu pohvalu upućujemo Aidi kojoj je ovo prvi uspon u životu na visinu iznad 2000 metara koji je savladala bez ikakvih poteškoća.

21. mart 2009.

• Obuka planinarskih vodiča

Krajem januara Planinarski savez Kantona Sarajevo pokrenuo je novi projekat. Za već iskusne planinare organiziran je seminar za planinarske vodiče. Seminaru su prisustvovali planinari i planinarke iz 15-tak planinarskih društava sa područja KS, njih ukupno 31. Rad je bio organizovan u dva dijela - teoretsku i praktičnu nastavu. Teorijska nastava se odvijala u prostorijama PD Željezničar i pređene su oblasti prve pomoći, metereologije, kretanja i opasnosti u planini, orijentacija i topografija kao i organizacija akcija i izleta. Praktična nastava odvijala se na terenu kroz 4 vikenda, lokacije koje su posjećene bile su Bjelašnica, Trebević i Visočica. Na kraju seminara svi učesnici su polagali praktični i teorijski test.

Broj učesnika po društvima je bio ograničen na dva člana društva, tako da su ovaj seminar sa uspjehom završili Muhamed Guhdija, koji je dobio certifikat Planinarskog vodiča sa mogučnošću polaganja za instruktora vodiča (zbog izuzetnog znanja i sposobnosti koje je pokazao) i Tanja Đozo, koja je dobila certifikat Instruktora planinarskih vodiča.

Svečana dodjela certifikata obavit će se u sali Općine Centar, u petak 27. marta sa početkom u 18:00.

20. januar 2009.

• Zimski uspon na Vito

Nedelja, -13 u jutarnjim satima. Vrijeme idealno za pokušaj zimskog uspona na drugi po veličini vrh Visočice. Pozamašna ekipa od deset ljudi kreću iz pravca Bijelih Voda gdje se noć prije slavio rođendan jednog člana Kluba. Iz Tušila dolazimo u poznati amfiteatar koji se nalazi u podnožju vrha Vito..

Nebo bez ijednog oblačka, a sunce toliko ugrijalo da smo se morali poskidati u majice. To nam i odgovara jer jedan dio ekipe nije adekvatno obučen za neku težu zimsku turu. Taj dio ostaje u amfiteatru, doručkuje na snijegu i uz mnogo zezancije i plazanja vraća se u dom Tušila da dočeka drugi dio koji se odlučio da popenje vrh.

Admir, Muhamed i Emin nisu imali namjeru da odustanu iako je poprilično bilo zaleđena cijela padina do vrha. Uz malo muke i proklizavanja, uz pomoć cepina se penju na vrh. Posebna pohvala ide za Admira kojemu je ovo prvi zimski uspon u životu.

14. septembar 2008.

• Nedelja na Visočici

U nedjelju, 03. augusta dio članova NO LIMIT-a proveo je na Visočici. Muhamed, Elvir, Irena i Tanja su ovu sunčanu nedelju maksimalno iskoristili. Popeli smo se na vrh Vito visok 1960 m. Naravno, negdje usput nam se pridružio i Pujdo, vjerni pas ovčar koji sve planinare koji pođu ovim putem isprati do vrha i nazad.

Po povratku, u domu na Tušilama su nas dočekali veseli domaćini iz PD Treskavica i još veliki broj planinara koji je ovaj prelijepi dan bez oblačka odlučio provesti baš kao i mi - na čistom vazduhu i prelijepom zelenilu.

21. decembar 2007

• Izlet sa malim karatistima KK Stari Grad

U subotu, 15. decembra 50-tak dječaka i djevojčica iz Sarajevskog karate kluba STARI GRAD posjetilo je planinarski dom "Vrela" na Tušilama. Dom se nalazi na planini Visočica i ove zime naš Klub u tom planinarskom domu organizuje zimovanje i školu skijanja.

Mali karatisti su po hladnom danu (-11 stepeni) napravili kraći izlet, malo prošetali do Jelenjače, nadisali se svježeg zraka, grudvali se, sankali i zabavili u domu PD "Treskavica" sa svojim prijateljima i trenerima.

Iako vrijeme nije bilo na našoj strani, djeca su jako zadovoljna i jedva cekaju novi izlet.

24. novembar 2007.

• Izlet na vrh Bjelašnice

Iako je vrijeme bilo jako ružno, snijeg je neprestano padao i puhao je vjetar, uputili smo se kombijem prema Bjelašnici. Cesta je bila neočišćena i mnoga su se auta vratila, ali mi nismo odustali i nekako smo se "probili" do Babinog Dola.

Na vrh Bjelašnice krenuli smo stazom Kolijevka, do međustanice, a onda smo se kroz duboki snijeg počeli probijati do Opservatorije. Pratila nas je gusta magla, tako da i kad smo dosli 10 m od meterološke stanice, nismo je vidjeli. Zahvaljujući iskusnim plkaninarima koji put do vrha znaju napamet i jakim članovima koji su prtili snijeg dubok do struka, stigli smo do vrha. Tu nas je ugostio meterolog Zijo i napravio nam čaj.

Odlučili smo da će idući izlet na Opservatoriji biti pred kraj sezone skijanja, budući da je po snijegu puno ljepše skijati nego hodati :)

18. oktobar 2007.

• Obezbjeđivanje izleta na Skakavac

U subotu, 29. septembra tim koji se sastojao od tri člana - Emir, Tanja i Adisa obezbjeđivali su izlet na Skakavac. Izlet je inače bio u organizaciji ekološke sekcije Planinarskog saveza Kantona Sarajevo, u sklopu projekta "Upoznajmo prirodne ljepote oko našeg grada". Učestvovalo je 80-tak djece iz nekoliko osnovnih i srednjih škola sa područja Kantona Sarajevo.

Na Bukoviku im je održano predavanje o zaštičenom području Skakavac, o biljnim i životinjskim vrstama koje žive na ovom području i o samom vodopadu Skakavac. Nakon toga, učenici su se i sami uvjerili o ljepoti ovog vodopada visokog 98 m.

Inace, visina od 98 m ovaj vodopad čini drugim vodopadom po visini na području Europe. Iako nema veliki protok vode odlikuje se izuzetnom ljepotom, naročito zimi kada njegov slap okuje led oblikujući fantastične prizore. Vegetacija oko samog vodopada obiluje endemičnim vrstama.

28. septembar 2007.

• Hajdučka vrata

Malo kasnimo sa objavljivanjem ove reportaze, ali to ćemo brzo da nadoknadimo.

Emira i Jadran su vikend, 07. i 08. juli proveli u ljepotama Čvrsnice. Uspon je krenuo iz Ggrabovice. Prvi dom Žlijeb, na oko 1000 m je bio zatvoren. Malo su se zadržali na vidikovcu pored doma da bi uživali ui pogledu na Kuk. Sljedeći dom na putu do Hajdučkih vrata je Tise na 1380 m. Kuća ko iz najljepših snova, sva u drvetu, ne zaključava se. Dalje se penju Strmenicom na Hajdučka vrata 2000 m. Uživaju tijelo i duh. Pet minuta od Hajudčkih vrata je Crljenak, jezero nad jezerima puno tritona. Povratak niz serpentine i bolno nabijanje žuljeva :)

07. septembar 2007.

• Raste kućica na Jezercu

I prođe akcija koja se organizovala 01. i 02. septembra 2007. godine na kojoj je bilo prisutno 29 planinara voljnih da pomognu da se nešto uradi na kući Jezerce na Prenju. Iskreno sam oduševljeni organizacijom i funkcionisanjem cijele grupe koja je započela sa ovim poduhvatom. Lijepo je da je čovjeku koji krene na teren koji je sve ali ne gostoljubiv i pitom, sve organizovano i ne mora da brine ni o čemu jer su ljudi sve već pripremili unaprijed.

Ovo je posljednje prijevozno sredstvo koje je organizovano da nas preveze do kraja Tisovice, nekih 2 sata hoda od Jezerceta. Napuštajući tamić iznenadite se da ste dobacili dovde po ovakvom putu i sa ovakvom spravom. Ali to nije jedino iznenađenje koje se desilo. Organizatori su se pobrinuli da sve funkcioniše besprekorno u vremenu i prostoru. Organizovano je utajmiran drugi tamić koji je na to isto mjesto dovukao građu za izgradnju još jedne kuće koju rade na Vrutku, ali u orhanizaciji P.D. Borašnica iz Konjica.

Opet sa Vrutka organizovano nastavljamo do destinacije Jezerce. Po dolasku postavljamo šatore za noćenje na, maglom prekrivenom Prenju, na temperaturi od 10 stepeni C. Nakon sređivanja mjesta za što ugodniji boravak, treba se nešto i društveno korisno uraditi. Ako ništa postoji ta moralna obaveza prema organizatorima i njihovom trudu koji su uložili do sada da se čovjek nekako oduži.

Akcija je napominjem bila u dobrovoljnom angaržmanu učesnika na pomoći u izgradnji kuće. Ovdije se prekida onaj dio obaveza organizatora. Svoj dio posla u organizaciji su uspješno završili sada je sve ostalo na samim ušesnicima - kako će se postaviti i koliko će se odužiti. Koliko će nekome biti hladno ili dosadno, kako će neko gledati na ovu akciju, nečiji razlozi dolaska ovdije, očekivanja i čovjekova iskrenost sada izlaze na vidjelo.

Na dosta mjesta može se vidjeti da su pametni ljudi napisali da je čovjek po prirodi sebično biće. Samo misli na sebe i na to kako će sebi ugoditi u životu. Samo sebe gleda i ruši sve prepreke pred sobom da bi ostvario zacrtani cilj. Šta je onda sa ljudima koji u životu rade i stvari od kojih i drugi imaju ili će imati nekakvu korist. Jesu li oni uopšte ljudi, što im to treba, zar nemaju pametnijih stvari za raditi? Takvih ljudi jeste malo ali ih ima i tu su oni negdje oko nas. Neprimjetni u većini slučajeva, naravno pametni , bogati iskustvom i znanjem koje su uvijek spremni prenjeti i podjeliti s drugima.

Drugog dana akcije učesici akcije se penju na Zelenu glavu, vrh Prenja visok 2155 m. A onda opet odnekud organizatori preuzimaju na sebe obavezu bezbjednog i urednog silaska sa Prenja. Opet se oni brinu o nekim koji ne znaju put preko Skoka, opet se brinu o vremenu polaska, sigurnosti grupa i o svim ostalim stvarima. Na nama samim ostaje da rezimiramo i izvučemo zaključke o ovoj akciji.

Lično znam da ću svakako otići još koji put na sličnu akciju, pokušati uraditi kao i do sada ako ne i više. To mi je ostala obaveza prema tim ljudima koji su tu negdje oko nas.

21. august 2007.

• Ekspedicija "Mont Blanc 2007"

Na slikama nije izgledao tako veliki taj Mont Blanc sve dok nismo izašli iz 11 kilometara dugačkog tunela, te iznad  francuskog gradića Chamonixa ugledali taj bijeli gorostas pun šiljatih ivica i ogromnih glečera koje se spuštaju čak do 1500 mnv. Umorni od sedamnaesto-satnog putovanja smiještamo se u kamp i strovaljujemo se u vreće za spavanje da nadoknadimo neprospavanu noć.

Sutradan, pomalo mahmurni od puta, sa adrenalinom u srcu već tražimo informacije o vremenu za naredne dane. Vremenske neprilike na većim visinama pružile su nam mogućnost da se odmorimo puna dva dana.

Ponedeljak, 30.07., meteorolozi u Chamonix-u kažu vrijeme u narednih 40 sati idealno za penjanje na najveći vrh zapadne Evrope. Znači idemo ka Mt Blanu! Oko 3 poslije podne dolazimo na Aiguille du Midi (3800 mnv) te se spuštamo u bijelu dolinu gdje postavljamo bazni šator. Temperatura se u toku noći spušta do nekih -10 C. Nebo je vedro što znači da su uslovi za penjanje idealni. Već pomalo bolesni od visinske bolesti (Haris ne spada u oboljele) u ponoć sa čeonim lampama koje obasjavaju samo mali dio tog bijelog beskraja krećemo prema 4807 mnv. Nakon par sati penjemo se na Mont-Blanc du Tacul 4200 mnv, gdje vjetar počinje da puše sve više I više, a simptomi visinske bolesti postaju sve jači i učestaliji. Spuštamo se do podnožja Mont-Maudit, a vjetar postaje sve jači što nam pravi dodadne smetnje I ne dopušta nam da stanemo ni 5 minuta da dodjemo do daha! Temperature zraka uz Sjeverozapadni vjetar spusta se čak do -30 što nam je dodatno otežalo put prema vrhu. Niska temperatura se pobrinula da radio stanica (veza sa Lanom koja nas je  budno čekala u Chamonixu), kamere i fotoaparati prestanu da rade.

Nakon par pokušaja ignorisanja stalnog povraćanja I iznemoglosti, vođa expedicije Haris Kalajdžisalihović odlučujuje dok još nije kasno da se vratimo u bazni kamp na 3500 mnv. Sniježne pukotine po desetine metara duboke otežavale su čak I povratak do baznog kampa. Na našu sreću nakon skoro 5 sati stižemo u  kamp bez ikakvih ozlijeda. One emocijonalne nećemo ni spominjati jer svi mi znamo kako je kad ti se san ne osvari! Na žalost vremena više nismo imali i nismo mogli opet pokušati popeti taj bijeli vrh.

U Sarajevo se vraćamo sa grčem na usnama, ali ipak sretni jer smo svi na broju I jer ćemo opet nekad,  svi mi isti pokušati da ispenjemo taj isti vrh koji će uvijek biti tu i čekati nas!

by Emin Komarica

05. august 2007.

• Najviši vrh BiH - Maglić

U nedjelju, 29. jula osam članova NO LIMIT-a uputilo se u ranim jutarnjim satima prema Magliću. Maglić je inače sa svojih 2386 m nadmorske visine najviši vrh Bosne i Hercegovine.

U 10:00h krenuli smo od automobila prema Trnovačkom jezeru, gdje smo stigli oko 12:00h. Nakon kraćeg odmora i ručka pošli smo ka vrhu koji se uzdizao 800 metara iznad nas. Po jako strmom i opasnom terenu popeli smo se na sedlo iznad jezera gdje smo obnovili zalihe vode. Tek tada smo vidjeli kako je vrh jako daleko. Na putu do vrha obnavljali smo lekcije iz istorije, slikali razne životinjice koje su nam se našle na putu u i uživali u nevjerovatnom pogledu.

Na vrh smo stigli oko 16:30 h. Brzo smo se okrijepili, uslikali i odmah krenuli nazad jer nas je čekao naporan i riskantan silazak po siparu. Umorni, pospani i bolnih nogu, stigli smo do auta nakon prvog mraka.

Iza nas je ostao izuzetno naporan izlet, prepješačenih 40-tak km, ali i prelijepe uspomene sa Maglića.

12. juli 2007.

• Dolina zanimljivog življenja – Drežnica
  

Kada čovjeku negdje bude lijepo, on se tu opet vrati. Ekipa kluba NO LIMIT, dva junska vikenda provela je u ovoj lijepoj dolini.

Dolina rijeke Drežanke svojim tokom od izvora Vrilo do svog ušća u vještačko jezero na Neretvi, dijeli dva velika hercegovčka planinska masiva. Planina Čabulja je sa njene desne strane, i planina Čvrsnica sa lijeve. Cijelo ovo područje sa svim svojim vrijednostima u potupnosti zaslužuje da se nađe u sklopu budućeg Nacionalnog parka „Prenj-Čvrsnica-Čabulja“ koji je još uvjek u dugoj proceduri proglašenja.

Dok je Jedna ekipa je ostala u kampu (na školi penjanja koju Klub organizuje za početnike u sportskom penjanju i penjačkog memorijala „Mirza Humo – Drežnica 2007“), druga je oba vikenda planinarila. Prve kote Čvrsnice, kada se pogledaju iz doline Drežnice, izgledaju varljivo kao da se mogu savladati za pola sata. Međutim, po hercegovačkom zvizdanu se treba sa oko 190 m popeti na oko 1100 m.

U naselju Žlib skrenuli smo sa asfalta stazom koja vodi uz potok Petrajac. Sa malim odstupanjima staza po horizontali prati potok, a po vertikali nije slučaj, jer potok se nekoliko puta „krije“, odnosno ponire. Za sedam dana između naše dvije posjete, sušno vrijeme ga je natjeralo da skrati svoj tok i zaroni visočije. Čudni izvori pitke vode na oko 900 m, koji rijetko presuše i iz kojih se snadbjevaju vodom mještani kada borave u svojim „stanovima“. Na ovom dijelu postoji nekoliko katunskih naselja - „stanova“: Petralj stan, Pole stan, Vejzovića, Prgića i Marića stan. „Stan“ ćine dva-tri katuna (skromne vikendice) i mala bašća. Tek se odozgo vidi kolika je dolina Drežnice.

Još nešto što krasi ovu dolinu, jesu njeni ljudi. Srdačni, gostoljubivi i super komunikativni, uvjek pozdravljaju prvi.

Članovi ekipe prvog vikenda: Suzi, Hare, Mirnes, Bruna.
Članovi ekipe drugog vikenda: Hare, Mirnes i Mahir.

26. juni 2007.

• Trening za Mont Blanc - Bjelašnica

17.jun.2007 - Kenan Kapo, Dalvin Kadirić, Emin Komarica i Haris Kalajdzisalihović.

Krenuli smo iz Ljubovčića preko Šavnika, prema Hranisavi. Odabrali smo da idemo preko Djevojačkih stijena, jer je to strmiji uspon na Hranisavu. Od mjesta gdje smo ostavili aute, na Hranisavu dolazimo za 3h i 15 min. Odavde smo krenuli prema Krvavcu sa namjerom da i dođemo na njega. Medjutim, u napuštenim katunima Krošnje od ideje su nas odgovorili oblaci koji su se nadvili iznad nas. Iz Krošnji okrećemo prema Stanarima i silazimo niz Hober do Ljubovčića.

18. juni 2007.

• Trening za Mont Blanc - Prenj

Zadnji vikend u maju, u subotu, ne baš rano ujutro Samir i ja (Haris) krenuli smo iz Sarajeva prema Ćelebićima, dalje dolinom Idbara pod Bukov laz.

Uz Bukov laz sve do kolibe pod Otišem, dolazimo za nekih 3,5 sata gdje smo se odlučili na nočenje. Pošto nemamo dovoljno vode, idemo nekih 20 minuta više kolibe da uzmemo snijega, kako bi mogli da ga otopimo i tako dobijemo vodu za piće.

Ujutro se je vrijeme pokvarilo, ali ipak smo krenuli prema Otišu. Na vrh dolazimo za 1h i 10 min od kolibe. Odatle se vraćamo istim putem nazad do Idbra gdje smo i ostavili auto.

Nakon dvije sedmice, odlučili smo se za istu turu samo ovaj put na jedan dan i sa pojačanom ekipom - Emin Komarica, Samir Hodžić, Sead Muhić i Haris Kalajdžisalihović. Velika je visinska razlika koju trebamo savladati, oko 1700 m uzbrdo do vrha. To savladavamo za 5,5 sati konstantnog hoda. Na vrhumalo odmaramo i opet nazad beskrajnim serpentinama do doline Idbra.

05. juni 2007.

• Dan planinara Kantona Sarajevo

U nedelju, 03. juna 2007. godine, po prvi put održana je planinarska manifestacija pod nazivom Dan planinara Kantona Sarajevo. Ovaj prvi Dan planinara održan je pored devastiranog planinarskog doma na Skakavcu, a organizator uz Planinarski savez Kantona Sarajevo je bilo i Planinarsko društvo "Planinar" iz Vogošce. Sa Čavljaka, Nahoreva, te iz Vogošce, na Skakavac je došlo oko 500 učesnika ove planinarske manifestacije, među kojima i članovi NO LIMIT-a na biciklima i pješke.

Sve učesnike je čekao čaj i tradicionalni planinarski ručak - grah, a onda se planinom razlila pjesma. Druženje planinara na kraju je prekinulo nevrijeme, koje se niotkud pojavilo u poslijepodnevnim satima.

Poruke koje su upućene sa ovog prvog Dana planinara su apeli planinara Sarajeva da se:
- sačuva vodopad Skakavac i njegova okolina od devastiranja
- da se promoviše planinarstvo kao rekreativni sport, te se pozovu građani da izlaze na okolne Sarajevske planine
- da se što prije poduzme sve kako bi se obnovio devastirani planinarski dom na Skakavcu

11. april 2007

• Durmitor 2522 m

Kocka je bačena, odluka je pala! Ko prije djevojci, sam će u nju pasti. Na meti naših cepina našao se, uvjek atraktivni i izazovni, i kako smo saznali, ove zime ne osvojeni Durmitor i njegov Bobotov kuk (2522m).

Tog martovskog petka, u predvečerje, kad ono sunce prošara nebo nijansama crvene i najavi svoj odlazak na počinak, svoje stvari je spakovala, već uigrana ekipa, sedam planinara, članova NO LIMIT-a, BJELAŠNICE, ŽELJEZNIČARA i RUNOLISTA. Dobro, nisu baš svi bili tu. Bilo je i onih koji su čekali da se pod okriljem noći izvuku iz stana i ukrcaju u naš veseli kombi. Valjda da bi izbjegli pitanja znatiželjnih komšija.

Kroz kombi kruže grickalice i sokovi. Paklena mašina melje cestu. Čak i puna linija iza nas ostaje isprekidana. Prolijećemo pored kuća, traktora, kamiona. Nađe se poneki mercedes, BMW, audi. Doduše, parkirani. U Crnu Goru ulazimo preko Šćepan polja, odakle nastavljamo prema Nikšiću, jer je put preko Trsa još uvjek neprohodan, a zatim preko Šavnika, u kasnim večernjim satima, dolazimo na Žabljak.

Probudili smo se prije nego što smo uspjeli zaspati. Dočekalo nas sunčano jutro i Durmitor koji se sa svojim Međedima šepurio ispred naše kuće. Kako to već ide, brzo spremanje, raspoređivanje opreme i polazak... Šteta je da ovakav dan, Crno jezero i Durmitor čekaju na nas. Na ulazu u NP «Durmitor» vršimo posljednje provjere opreme. Za suze i opraštanja nije bilo vremena.

Dal' zbog želje da ga vidimo, il' zbog plana da doručkujemo na njemu, ubrzo se pred nama ukazalo Crno jezero sa svojim čuvarima Međedima. Uz brzo slikanje i još brži doručak, uživamo u prizoru, a onda, vođeni starom planinarskom: «Ako ne kreneš, nećeš ni stići», stavljamo onih, koliko sam izvagao, 20tak kg opreme na leđa i polazimo.

Sataza nas vodi pored jezera, kroz šumarak, pored Arapovog potoka, i kroz šumu izvodi na durmitorsku golet. Snijeg je prilično tvrd tako da nemamo poteškoća pri hodanju. Naše prvo odredište je katunsko naselje Lokvice. Od Lokvica staza vodi preko dva skoka, do Valovitog dola, gdje je planirano da postavimo kamp. Ma koliko skokovi bili teški, ne uspjevaju zadržati naše aparate u fotrolama.

Surfajući na valovima Valovitog dola, dolazimo do mjesta postavljanja kampa. Nad nama se uzdiže Bobotov kuk koji već, polako ali sigurno, počinje da nam zaklanja sunce. Kamp postavljamo u prirodnom hodniku, nastalom oko stijene. Uprkos niskoj temperaturi i sve jačem vjetru, u kampu se zadržava dobro raspoloženje koje nas je pratilo sve vrijeme. Čak smo se uspjeli prevariti i pojesti nešto konkretno tog dana.

Pada mrak, snijeg je istopljen a flaše pune. Temperatura je sve niža, vjetar sve jači, a nad Kuk se kače oblaci. Kamp postaje pust a oživljavaju šatori. Nekima se omakne i mini dernek.

I opet isti scenarij. Budimo se prije nego što smo zaspali. Pa ko je vidio da se spava iza pet sati. Dereze na noge, cepine u ruke, užad na leđa... Uredu, može i čokoladica u džep. Dok se penjemo prema sedlu Previja, sanjivo sunce se čudi gdje se to skitamo ovako rano. Od sedla priječimo pod vrh, a pod nama se otvara cca 800m ambisa koji nazivamo «Recycle Bin». Dalje nastavljamo u navezama. Na 100-tinjak metara ispod vrha dočekuje nas kombinacija čistog leda i stijene. Uz dosta truda i fiksirano uže, savladavamo i taj dio i izlazimo na vrh.

Povratak je, kao i obično, dosta teži, a odvija se kroz kuloar sa kombinacijom stijena, snijeg, led, sa jednim dvometarskim skokom od 90 stepeni zalivenim ledom. Uz dosta pažnje, napora, i, na svu sreću, jednim padom bez posljedica, svi se vraćamo u kamp, koji žurno raspremamo i krećemo ka Crnom jezeru gdje nas čeka kombi. Kasno naveče stižemo do kombija, zaustavljamo se u Žabljaku na toploj čorbici a u Sarajevo dolazimo u ranim jutarnjim časovima.

22. mart 2007.

• Bjelašnički dan 2007.

Uprkos lošem vremenu, Bjelašnički dan 2007 je ipak održan 10. i 11.03.2007. godine. Na pohodu je učestvovalo oko 50 planinara i slijaša, a od toga pet članova NO LIMITA.

U 8:00 skijaška grupa je krenula iz Sarajeva. U Babinom dolu je ZOI'84 upalio dva lifta do međustanice, a odatle je grupa do Opservatorije nastavila pješke i u jako teškim uslovima došla do vrha. Međutim, zbog veoma jakog vjetra i guste magle pohod na turnim skijama je otkazan i dogovoreno je da se autobusom učesnici pohoda dovezu do Ljubovčića, odakle su onda pješke došli do Stanara.

04. mart 2007.

• Memorijalni uspon na Vito

U znak sjećanja na poginule borce od 1992. do 1995. godine, koji su bili članovi PD "Treskavica" iz Sarajeva, 04. marta održan je 5. memorijalni uspon na vrh Vito (1960 m) na Visočici. Na pohodu su učestvovala četiri naša člana.

Uspon je počeo iz Gornjih Tušila, stazom koja vodi pored česme pod Jelovačom do istočnog amfiteatra u Kaocima. Uspon iz amfiteatra na vrh je veoma zahtjevan zbog velikog nagiba, pa je na izlazu, podno samog vrha izvršeno osiguranje užetom. Na vrh je izašalo 85 učesnika što je rekordan broj na svim dosadašnjim usponima. Sa vrha su se pružali vidici na sve strane jer je vrijeme bilo izuzetno lijepo za razliku od ranijih pohoda.

Po povratku sa vrha nastavljeno je druženje učesnika pohoda u planinarskom domu "Vrela" (1200 m nv).

14. februar 2007.

• Memorijalni pohod na Lupoglav

Na Memorijalnom pohodu na Lupoglav, koji se održao 10. i 11. februara, učestvovala su dva člana našega Kluba. Ukupno je bilo oko 50 učesnika iz svih planinarskih društava iz BiH. Na žalost, zbog jako lošeg vremena, otkazan je uspon na Lupoglav, a umjesto toga jedna grupa se zaputila na Rujište, dok je druga, u kojoj su bili i naši članovi, krenula je prema Bijelim Vodama (1450 m). Nakon mnogo propadanja u dubokom snijegu, kiše koja ih je pratila čitavim putem i nekih 4 do 5 sati hoda, stigli su do skloništa koje su samoincijativno uredili jablanički i mostarski planinari. Grupa je prespavala na Bijelim vodama i sutra se vratila nazad na Rujište i konacno, u Sarajevo.

06. januar 2007.

• Visočica

Poslije Nove godine smo trebali otići na Prenj, na Glogovo, pa na Has, međutim ja (Haris) sam sve pobrko, jer smo se moj drug i ja dogovorili sa nekim curama iz Švedske da izadjemo u subotu navečer :-) , tako da sam promjenio plan i odlazimo na Visočicu na jednodnevnu turu.

Krenuli smo iz Sinanovića put Vita (1960 m). Snijeg je nenadano velik, propada se čak do kukova (articulatio coxe). Na visini od 1800 m zgledamo se i vidimo da bi mogla pući lavina, blago napnemo venter anterior musculus occipito-frontalis, okrenemo leđa vrhu i polako u svom redu i miru, TRČEĆIM korakom krenemo nizbrdo.

03. decembar 2006.

• U čast Danu državnosti

Praznični vikend 25/26.11. obilježen je na Bjelašnici učešćem na planinarskom pohodu PD "Željezničar". Tura je počela od zabjelašničkog sela Lukavca, preko "Željinog" doma na Bijelim vodama, pa do Štinjeg i Babinog dola. Mnogo učesnika, lijepo vrijeme i puno dragih lica, obilježja su subotnjeg pohoda.

Narednoga dana dvočalna ekipa u sastavu: Emir i Dalvin poranila je i već u 6.30 krenula za Tušila na Visočici. Uslijedio je uspon na Drstvu (1808m), grebenom na Vito (1960m) i potom na udaljenu Džamiju, najviši vrh Visočice (1974m). Po prvom mraku, sa 10 sati dobrog hoda u nogama, stiglo se nazad do automobila.

Veća grupa, toga dana za hodanje "nehornih" članova Kluba, na Tušilima je isprobavala kako radi novonabavljeni ski-lift. Radi! Već se kuju planovi za Školu skijanja, no o tom po tom.

22. novembar 2006.

• Vikend na Čvrsnici

U subotu, 18. novembra su Emin, Samir, Emira, Nikola i Haris krenuli na Čvrsnicu. Prvi dan su hodali do Tisa i usput sreli Košpu, starog planinara iz Jablanice i Eminu iz Sarajeva. Na Tisama, gdje su i noćili prvu noć sreli smo i tri momka iz Grabovice s kojima smo sutradan nastavili našu turu. Nnajmladji je imao 15, a najstariji, čini mi se 21 godinu. Po Harisovim riječima - extra likovi.

Ujutro, odmah nakon doručka krenuli su prema Hajdučkim vratima. Emira je malo zaostajala za brzim korakom momaka, ali ipak je uspjela da ih stigne. Nakon dugog i napornog uspona stigli su na odredište - Hajdučka vrata koja su na nadmorskoj visini od 2000 m. Nekoliko slika i već moraju nazad. Što se njih tiče, ne bi se oni ni vraćali u Sarajevu al' kažu moraju radi posla...

22. novembar 2006.

• Opservatorij - najviši vrh Bjelašnice

"Na Bjelašnicu smo krenuli u subotu, 11 novembra oko 10 sati. Na vrh smo izašli za malo vise od 2 sata. Mi na vrh, kad gore Sema. Sema je macak starosjedilac, alpinista i veliki skakac koji nas je uUpoznao sa jednim "noname vojnikom" koji je gore.

Mi došli, a nigdje tornja na vrhu. Kaze - o'sjekli ga. Ma rekoh šta će ga sijeći sam će otpasti, ali valjda oni to nisu znali pa se dodatno trudili.

Onda smo sišli u Babin do, gdje popismo iscrpnu kafu. Kada sam plaćao, konobarica mi je rekla da sam ja baš ljubazan (isto kao da ja nju poslužujem, a ne ona mene). Shvatili smo ubrzo - ona se zaljubila u mene. Nisam mogao da joj odolim, napustio sam kafanu i pomislio na onu staru latinsku "omnia praeclara rara est" (ko ne zna " sve sto je lijepo rijetko je). Zato ne volim gusti od višnje, vec rijetki. Naravno Samir i Emin su mi rekli da sam bas super ispao i da joj tako i treba, neka pati.

Onda se uputismo do Bijelih voda gdje su nas cekali Dalvin i ostali. Naveče je stiglo i pola kluba No limit koji su do tada bili zauzeti na karate takmičenju na kojem su pomagali SKK Stari Grad oko organizacije.

Sve u svemu, lijep i sunčan dan na vrhu Bjelašnice i još ljepša zabava sa rajom u Željinom domu Bijele vode."

07. novembar 2006.

• Nedjelja na Lisinu

Zima nam je došla. Planine oko Sarajeva već su prekrivene bijelim pokrivačem, a to je znak da ćemo uskoro na skijanje. Ali dok ne počne sezona, odlučili smo da prve sniježne dane ove zime provedemo na planini.

Nedjelja, 5. novembar, rano jutro - 6 sati. Haris, Emin, Adisa, Tanja, Suzana, Profa i cuko Nera se trpaju u auta i kreću put Konjica. Na Bradini parkiramo auta i krećemo sa našim usponom. Cilj - Lisin (oko 1700m), ukupno 900 m visinske razlike od auta. Na putu do vrha naišli smo na mnoštvo životinjskih tragova od zeka, lisica pa čak i do dva medvjeda. Na žalost, nismo bili u prilici da nijednu vidimo uživo.

Oko 12:00 sati smo na vrhu, gdje nam nervozni čovjek iz kućice prijeti da ni slučajno ne slikamo... Pojeli smo sendvič, bratski podijelili čokoladu i pošli nazad. U povratku smo bili malo odmorniji pa smo prebrojali koliko se stećaka nalazi na sredini puta. Ravno 83 komada.

U 15:00 smo već u Hadžićima, ispijamo "jutarnju" kaficu i bez problema i gužvi kod Blažuja se vraćamo u Sarajevo.

07. novembar 2006.

• Uspon na 2102 m

Prvi dan Ramazana. Planina je Prenj - Lupoglav (2101m). Emin, Samir i Haris su se zaputili na dvodnevnu turu...

"Krenuli smo u subotu popodne oko13:00 iz Sarajeva, da bi taj dan hodali i došli negdje na pola puta između Grabovčića i Barnog dola. Tu negdje u šumi smo razapeli šator da prespavamo. Istom ide vatrica, malo jela, pića i abu-ba.

Ujutro ustajemo da nastavimo put Lupoglava. Vrijeme je odlično, vedro. Ma eto šta da se kaže popeli se na Lupoglav malo dehidrirani jer nismo ponijeli dovoljno vode. U povratku u Grabovčićima smo zato na čatrnji popili oveću količinu iste, gore navedene, dole pomenute. Vratili se do auta, kad poče auto da trešti. Šta će biti - Eminu otišao malo auspuh, pa se pročulo."

02. novembar 2006.

• Radna akcija na Jezercu

Vikend 28./29. oktobar bio je, vjerovatno, posljednja ovogodišnja prilika za rad na obnovi doma Jezerce na Prenju. Čak 19 "prenjoljubaca" u subotu je radilo oko budućeg doma, a nedjela je iskorištena za nezaboravan, a za neke i iscrpljujući odlazak na Zelenu glavu (2112 m) i Otiš (2097 m).

Pošto se sa subote na nedjelju promijenilo računanje vremena u povratku nas je dobro uhvatio mrak. Ali kao što davno rekoše "umor prestaje, a lijepo sjećanje ostaje".

02. novembar 2006.

• Putem zdrave hrane

Devet članova Kluba učestvovalo je na tradicionalnoj planinarskoj akciji P.D. Treskavica "U potrazi za proizvođačima zdrave hrane" na sarajevskoj Visočici.

Proizvođače nismo pronašli, ali smo se po idealnom vremenu popeli na vrh Crveni kuk (1700 m). Posebno je lijepo bilo gledati prema kamenoj krijesti Puzima, masiv Treskavice, udaljene istočno-bosanske i crnogorske planine...

Zdravo dobro smo se najeli graha sa suhim mesom u planinarskom domu "Vrela" u Tušilima, a naša dva člana Mersiha i Zlatan na tradicionalnoj tomboli dobili su po vreću poloprivrednih proizvoda. Bilo je veselo :)

01. novembar 2006.

• Sunčani dani na Visočici

Dio članova “No Limita” odlučio je posljednje sunčane vikende ove jeseni provesti obilazeci Visočicu.

U subotu 14. oktobra, Dalvin, Edin, Suzana i Maja uputili su se iz Sarajeva do planinarskog doma Tušila, odatle se popeli na Drstvu (1808 m) te grebenom prešli na Vito (1960 m). Prekrasnom pogledu nije se moglo odoljeti, pa je dan završen sa morem uslikanih fotografija.

Na povrtaku smo se “riješili” Suzane i otišli na iftar i spavanje u dom Bijele vode.

U nedjelju ujutro, pridružuju nam se Amila i Emina, vozimo se do Sinanovića gdje stječemo još jednog saputnika - prekrasnu ženku šarplaninca, kojoj dajemo drevno kinesko ime Pao La. Tako ojačana ekipa kreće u osvajanje najvišeg vrha Visočice - Džamije (1974 m).

Po povratku sa Džamije “varamo” nanu u Sinanovićima da nam napravi pitu. Nano, svaka cast, pita je bila odlična i nestala u sekundi!

18. oktobar 2006.

• 15. oktobar - Međunarodni dan pješačenja

Prošlu nedjelju, 15. oktobra No limit je obilježio Medunarodni dan pješacenja jednodnevnim izletom za djecu na Bukovik (1533 m). Izletu su prisustvovali clanovi Sarajevskog karate kluba "Stari Grad". Najmladi ucesnik je imao 6 godina, a prosijek godina ostale djece bio je 11.

Savršeno sunčan dan nam je omogućio odličnu zabavu. Posebno smo uživali u predivnim pejzažima obojenim bojama jeseni. Lagana šetnja od Barica, fudbal ispred doma na Bukoviku, vesela lica djece i žurba nazad da stignemo na zadnji kombi... Žao nam je samo što dan nije treajo duže.

18. oktobar 2006

• Gran Paradiso – Mont Blanc 20.07. – 30.07.2006

 

Ove godine naš član, a ujedno i član planinarskog društva "Železničar", Dalvin Kadirić, zajedno sa Smaijić Damirom i Trbić Sibelom - Chupom (PD Bjelašnica) popeo dva veoma zahtjevna vrha - Gran Paradiso (4061 m ) i Mont Blanc (4807 m).

Čitavu reportažu i slike o ovom usponu možete pročitati na stranicama PD Bjelašnica.

19. april 2006.

• Treći vikend škole alpinizma - Romanija

Dočekali smo i to. Nakon marljivog rada i uvježbavanja tehnika na penjalištu na Darivi, konačno je došlo vrijeme da penjemo svoje prve alpinističke smijeri.

Mjesto okupljanja - Zemaljski muzej, vrijeme - 08.00, raspoloženje - odlično, destinacija - pravac Romanija.

Na penjanju se pojavio rekordan broj polaznika, što je rezultiralo spavanjem u čak 2 naselja: «Kneževo» ispod centralne stijene i «Dabrovčići» (gornji i donji) ispod Zuba.

Toliki broj polaznika imao je i svojih loših strana, pa svi pomalo žale što nisu stigli ispenjati bar još koju smijer. Ipak sve je prošlo odlično, svi ispenjali Zub, niko se nije povrijedio, većina nas se spustila do auta na vrijeme, prije najgore kiše u nedjelju.

U subotu i nedjelju 22. i 23. aprila, na Darivi je zakazano polaganje.

17. april 2006

• Naši članovi na kursu alpinizma

U subotu, 1. aprila, počeo je na obroncima Visočice kurs alpinizma. Tridesetak polaznika, podijeljenjih na početni i napredni stepen, od kojih i četiri naša člana, pod budnim okom instruktora Sarajevske škole alpinizma upoznala su se u subotu sa osnovama zimskog penjanja.

Poslije kristalno plavog neba u subotu, nedjelja je osvanula tmurna uz sitnu kišicu, koja je uništila sve naše nade da ćemo popeti svoju prvu zimsku smijer. Vrijeme smo iskoristili u planinarskom domu Tušila, da obnovimo svoje znanje o opremi, čvorovima, tehnikama spasavanja.

Naredni sastanak je dogovoren već za sljedeći vikend na Darivi.

05. mart 2006.

• Memorijalni pohod na vrh Vito (1960m) na sarajevskoj Visočici

Više od 250 planinara i turnih skijaša učestvovalo je na 4. memorijalu P.D. Treskavica posvećenom borcima, članovima tog društva, poginulim 1992-1995. Po izuzetno lošem vremenu, teškim uslovima kolona je krenula oko 10:00 ispred doma "Vrela" na Tušilima. Uz susnježicu i snažni vjetar koji je puhao u udarima učesnici Memorijala uspjeli su se popeti na oko 200m ispod vrha. Međutim vođe pohoda i pripadnici GSS-a odlučili su se na povratak jer je u tako ekstremnim uslovima bilo nemoguće da se kolona od oko 200 planinara i skijaša sigurno popne na vršni greben. Uslijedio je silazak i druženje uz obavezni grah i veselje u planinarskom domu domaćina.

Među učesnicima najviše je bilo planinara i skijaša iz Sarajeva ali i iz Bihaća, Zavidovića, Tuzle i drugih gradova, te tridesetak specijalaca Federalnog i Kantonalnog MUP-a.

Na pohodu je učestvovalo i jedanaest članova "NO LIMIT"-a koji su uglavnom pješačili, dok su tri člana ovaj uspon obavili na skijama.

Čestitke organizatorima uz želju da za 5. memorijal bude sunčano.