04. novembar 2007.

• Vježba speleospašavanja na Bijambarama

Vejžba speleospašavanja koja je održana na Bijambarama 28. i 29. oktobra 2007. godine, napravljena je s ciljem upoznavanja sa tehnikama speleospašavanja koje su demonstrirali članovi društava (njh 9) iz BiH  koji su bili učesnici seminara organizovanog u Sloveniji od 30. 08. do 10.09. 2007. godine.

Na Bijambarama su bili prisutni speleolozi iz Banja Luke, Zavidovića, Sarajeva, Gornjeg Vakufa, Banovića, Tuzle, Visokog te gosti iz Beograda. Ukupan broj speleologa koji je bio prisutan na vježbi je 49, a u vježbu su aktivno bila uključena 32 speleologa.

Speleolospašavanje je najkompleksnije i najzahtjevnije spašavanje te kao takvo zahtjeva osposobljeno ljudstvo i dostupnu tehniku za izvođenje jednog takvog poduhvata.

Cilj održavanja jedne ovakve akcije i jeste upoznavanje i osposobljavanje ljudstva sa tehnikama koje se trenutno primjenjuju u speleolospašavanjima u Evropi i svijetu. Upoznavanjem sa realnim stanjem o obučenosti, spretnosti i spremnosti naših speleologa kao i trenutnim stanjem u opremi sa kojom raspolažemo za ovakav vid spašavanja.

Pored želje za pružanje pomoći unesrećenom koju svi imamo u zavidnoj količini ova vježba nam je pokazala i dokazala da u ovakvim slučajevima to ipak nije dovoljno. Spoznali smo naše loše strane, spoznali smo i dobre. Upoznali smo se sa tehnikama koje su napredovale samo s jednim ciljem a to je što bezbjednije i sigurnije pružiti pomoć unesrećenom i u što kraćem roku ga iznijeti na površinu. Upoznali smo se sa potrebnom opremom za jedno ovakvo spašavanje. Znamo stanje osposobljenosti ljudstva s kojim raspolažemo po klubovima. Znamo i stanje opreme u klubovima a isto tako i znamo znanje, spremnost, tehniku i volju članstva u zvaničnim i nezvaničnim, kompetentnim, nekompetentnim, iskompleksiranim, opterećenim svakojakim glupostima, klubovima i institucijama kojima je spašavanje primarna djelatnost.

Vježba koja je pokazala sve ove nabrojane činjenice kao i postignute, zavidne rezultate je, kad se sve rezimira, USPJEŠNO izvedena.

23. oktobar 2007.

• Izvor Mokranjske Miljacke 2. dio

Šta to čovjeka tjera da radi neke stvari koje su neobične? Šta ga tjera da se sa još par njih istog ili sličnog psihološkog profila uputi u avanturu koju će sigurno ostaviti traga u njegovoj psihi, i formiranju ličnosti, njegove ličnosti uopšte?! E na to pitanje se ne može odgovoriti. Možda neko može pokušati približiti taj osjećaj ili približiti bar na sekundu doživljaj ali to ni blizu neće biti odgovor na postavljeno pitanje.

U svim normalno razvijenom društvima, onim koji su se razvijali u pravcu evolucije, odnosno društvima koja su se razvijala i još razvijaju uzlaznom putanjom, ovakav vid aktivnosti se zove naučno- istraživački rad. U zemlji koja je još u kamanom dobu ovakvi izleti se nazivaju gluposti.

Možda nekome i jeste glupost što smo se ovaj vikend uputili ponovo u izvor Mokranjske Miljacke, pri temperaturi od -2°C po prvom snijegu koji je zabjelio. Ko je još negdje vido da se čamac, pod nazivom CARIBY, duva po snijegu i ovakvom minusu. E eto mi smo i to probali da vidimo kako je i to. Sve u životu treba probati! Da, napuhali smo čamac i lagano po snijegu se uputismo prema potoku u blizini. Uvidjesmo da je visina vode nedovoljna da se napravi dobar rafting i tako vidno razočarani zastadosmo da se dogovorimo šta ćemo sada. Ugledasmo ulaz u pećinu iz koje izvire pomenuti potok koji će kasnije preći u rijeku Mokranjsku Miljacku, i odlučismo da malo zavirimo unutra.

Pošto smo mi uvijek spremni za nepredviđene situacije odjednom odnekud izvukosmo opremu za speleološka istraživanja, te se bez straha uputismo u tamnu unutrašnjost zemlje. Na ulazu naša sposobnost opet dolazi do izražaja pri prelasku tri jezera koja se nalaze odmah na početku. Bez ikakvih problema smo preforsirali ta tri jezera i došli do fosilnig dijela pećine. U ovom dijelu smo primijetili mnogo, veoma  interesantnih stvari koja su vrijedna malo pomnijeg istraživanja. Nećemo reći koje su to interesantne stvari iz razloga što je potrebno još kvalitetnijih istraživanja da bi se mogla objaviti bilo kakva nagađanja.

Pošto je ekipa koja je ušla u pećinu svestrana i sposobna za mnogo različitih vrsta istraživanja, dogovorili smo se da jedan dio ekipe nastavi istraživnja po kanalu koji je potpuno potopljen vodom dubine više od 3 metra. Naučna ekipa koja je ostala u fosilnom dijelu će nastaviti sa prikupljanjem materijala iz ovog dijela, a ekipa za napredovanje će pokušati nacrtati dio kanala potopljenog vodom. Ova druga ekipa zbog ograničenošću prostorom u ćamcu može da broji samo dva člana. Dva člana koji znaju plivati i po mogućnosti dugo zadržati dah pod vodom u slučaju da se čamacu prohtije da glumi podmornicu.

U ovom dijelu pećine potrebno je ucrtati par tačaka da bi se upotpuni i kompletirao nacrt pećine. Početak crtanja je odmah pokazao da neće biti lako uraditi ovaj posao. Zamislite pećinu u koji morate ući samo sa ćamcom u kojeg mogu stati dva člana. Zamislite da su u toj pećini bočni zidovi glatki kao staklo i da nema nikakve mogućnosti da se izadje iz čamca. Zamislite i plafon koji je visok oko1metar najviše. Sad zamislite da ta dva člana posade čamca da moraju biti na dvije različite tačke odaljena nekoliko metara da bi se odredili azimuti, dužina i širina pećine. Kako uraditi takve stvari? Jednostavno morate naučiti da letite. Našoj sposobnoj posadi ni to nije nepoznanica. Sposobni momci!

Ali, moram priznati uz svu našu sposobnost ipak nam se desila mala nezgoda.

Nakon završenih mjerenja prvih 7 tačaka pri pokušaju da se zadnja tačka što prije nacrta i uz što manji napor pri letenju, čamac je naletio na jedan podvodni kamen. Bilo je tih i  takvih kamenja i prije ali izgleda da je ovaj bio pravo ljut što smo ga dirali pa je onako lagano, hinjski rasjekao čamac. Ekipa je nekih 100 metara u kanalu potpuno potopljenim vodom u čamcu koji veoma brzo mijenja svoj obim i izgled uz isti zvuk koji ispušta dezodorans za osvježivanje zraka. Pri pokušaju da se rukom pritiskajući na ranu potpuno neutrališe taj zvuk i uspori promjena oblika i obima čamca nastaje kontraprodukt. Pri obostranom pokušaju pritiskanja rukom rasječenog dijela, i preklapanja ruku čamac se laga puni vodom. Dok nije došlo do dogovora ko vozi, a ko drži, u čamcu je već bilo dovoljno vode da se novorođenče okupa. Eh, već je čamac skoro pun vode a mi nismo ni krenuli nazad. Usmjerivši čamac prema izlazu pokušavamo se što brze prebaciti. Imamo proći 100 metara kanala dva suženja kroz koja čamac jedva prođe, a još sa samo jednim parom ruku, jer drugi par pokušava što više usporiti isticanje zraka i održati čamacu u životu što više. Uz zvuk izaska zraka iz pluća čamca još se čuju riječi na engleskom - quickly! fast! i još neke najvjerovatnije talijanske riječi koje najvjerovatnije zbog sitacije u kojoj se nalazi čamac znače požuri ili vozi brže j..... ti sve.

Pa dobro, eto mokro se skroz i šta više tržimo u čamcu, isto mi je i da sam zaplivao?! Ali moramo dovesti čamac do dijela u kom je drugi dio ekipe jer ni oni ne mogu izaći iz pećine. No međutim dođosmo do tog najljepšeg, najmilijeg, najdražeg, naj, naj mjesta sa potpuno ispuhanim čamcem. Izlazak iz ispuhanog čamca je puno, puno teži nego kada je čamac ispravan tako da se i tada zna smočiti. No to više i nije važno kad je sve mokro na nama. Uz glasan smijeh članova ekipee koja je ostala u ovom dijelu pristupamo repariranju čamca. Osposaobljavanje istog  za koliko toliko siguran povratak iz pećine. Tu na scenu opet stupa sposobnost i svestranost ekipe. Čamac je popravljen u roku od 7 min i 4 sec. Naravno da smo sa sobom ponijeli i pumpu koja je sve do sada smetala u čamcu.

U do pola napuhanom čamcu, jer se više nije smio napuhivati, lagano se prebacujemo prema izlazu. Izlazak na 0°C nije nimalo ugodan, još posebno ako ste mokre pa sve do donjeg veša iliti gaća što bi naš narod rekao.

Polako nosimo čamac prema autu ispred kojeg se presvlačimo i izbacujemo vodu iz obuće.

E sada zaključak! Zaključili smo sljedeće:

1. u pećinu se mora nosti samoljepljiva traka,
2. prilikom istraživanje potopljenih objekata najbolje je zvati ronioce,
3. čamac tipa CARIBY nije za istraživanje u pećinama,
4. možda je bolje da smo počeli tanis trenirati.

A za informacije o stvarima koje su pronađene u pećini, nejvjerovatnije u proljeće. Trebat će još stručnjaka da se to ispita.

28. septembar 2007.

• Izvor Mokranjske Miljacke

Pećina izvora Mokranjske Miljacke se nalazi na kraju sela Mokro nedaleko od Kadinog Sela nekih 30-tak kilometara istočno od Sarajeva. Ulaz u pećinu se nalazi na samom početku kotline u stijenama koje se spuštaju prema kotlini i rijeci koja izvire iz nje ispod visa zvanog Mala Gradina. Da napomenemo da je ovej izvor odnosno pećina izvora Mokranjske Miljacke nekada bila zaštićena hidrološki Spomenik prirode u Kantonu Sarajevo.

Ulaz je okrenut prema jugu, širine 4 metra, a visine 5 metara na nadmorskoj visini 1100 metara. Na samom ulazu u pećinu odmah se susrećemo sa vodom koja u zavisnosti od količine padavina čini ulaz lakše ili teže prohodnim. U doba s više padavina ulazak je otežan a dubina vode na samom ulazu može biti i do 50 cm., te se ne preporučuje ulazak u objekat u ovom periodu. Međutim, ako je doba sa malo padavina visina vode je oko 20 cm pa je ulazak dosta lakši, i može se ući u pećinu 30-tak metara bez nekih velikih problema.

Na 35-tom metru nailazimo na manje jezero koje se može preći lijevom stranom koristeći se kosim dijelom zida pećine gdje je voda najplića. Poslije ovog jezera nalazi se drugo jezero, koje je veće i dublje oko 6 metara dužine i 2 metra širine sa dubinom vode oko 1.5 metar, a koje je odvojeno manjim nasipom od predhodnog. Za prelazak ovog jezera preporučljivo je korištenje čamca.

Nakon ovog jezera dolazimo i do trećeg jezera koje je kao i predhodno razdvojeno nasipom kamenja širine 1.5 metar koje prijeći porolazak čamca, ali je spojeno sa predhodnim jezerom malim propustom, pa je na ovom dijelu potrebno čamac prebaciti preko nasipa. Treće jezero je dugačko 11,5 metara sa dubinom većom od 2 metra, širine takođe oko 2 metra. Da napomenemo da se visina plafona od samog ulaza u pećinu ni na jednom dijelu  ne spušta ispod 4 metra što uveliko olakšava napredovanje.

Treće jezero ustvari ne završava nakon tih 11.5  metara nego se nastavlja lijevo, tako da se na ovom dijelu pećine nakon prelaska tih 11.5 metara čamcem dolazi do ulaska u fosilni dio pećine koji počinje impresivnom dvoranom širine 20-tak metara. Odmah se primjeti da  ovaj dio pećine nije glavni kanal, koji kao što smo rekli nastavlja potpuno potopljen vodom lijevo, a za čije istraživanje je potrebna bolja oprema i još jedan ili više čamaca kvalitetnije izrade jer se primjeti da se kanal sužava, a i primjećuje se da se i plafon spušta.

Poznato nam je, iz objašnjenja člana ekipe koji je vođen entuzijazmom i istaživačkim duhom uspio proći sam u čamcu od 25 KM nekih 100 metara te da je kanal osim što je potpuno potopljen vodom bogat ukrasima koji vise sa plafona, te da na nekim djelovima prelazi u dvorane koje su široke i do 20 metara. Nastavak istraživanja ovog dijela pećine nije moguć bez  kvalitetne opreme koja bi možda uključivala i speleoronjenje.

Fosilni dio pećine koji počinje nakon 11.5 metara jezera ulaskom u prvu dvoranu  odmah impresionira bogatstvom pećinskog nakita koji se u njoj nalazi. Prva dvorana se kao što smo napomenuli široka oko 20-tak metara sa visinom oko 15-tak metara sa desne strane odmah na početku pri izlasku iz dijela sa vodom  nakon uspinjanje poda od nekih 5m produžava za oko 15-tak metara u vidu većeg kanala širine 10 metara, visine 5 metara.

Dvorana  dalje nastavlja lagano savijajući desno, gubeći na visini plafona do 6 metara, sužavanjem u prolaz 10 metara širine, dužine 40 metara. Pod cijelog ovog fosilnog dijela prekriven je kadama, koje su prilikom ovog istraživanja u zavisnosti od dubine bile ispunjenje vodom ili su bile potpuno suhe. Nakon  prolaska kroz prolaz, preko kada ispunjenih vodom, dolazi se u drugu dvoranu širine 15 metara u kojoj je plafon visine 15-tak metara. Dvorana je veoma bogata pećinskim nakitom poput pizolita, velikog broja cjevčica, a stalaktiti i stalagmiti preovladavaju koji u par navrata prave stubove.

Iz ove dvorane se prolaskom kroz slišan prolaz kao i predhodni kroz kade ispunjene vodom, samo manje dužine od 10 metara, dolazi do treće dvorane. Druga i treća dvorana su takođe spojene još jednim kanalom koji se nalazi na desnoj strani pri kraju druge dvorane. Ovaj kanal, dužine 50 metara širine 4 metra sa visinom od 1.5 metara i veoma bogat pećinskim ukrasima, suhog poda izlazi na početku treće dvorane sa desne strane.

Treća dvorana je nešto manjeg promjera nego prethodne dvije, 15 metara širine sa nešto nižim plafonom od oko 7 metara. Prolaskom između stalagmita koji se nalaze na izlazu iz ove dvorane slijedeći smijer pružanja kanala koji neprestano mijenja širinu na 10 metara od istih dolazimo do jednog bočnog kanala koji se sa desne strane priključuje na glavni kanal iz kojeg aktivno teče voda u glavni kanal. Ovaj bočni kanal je dužine 70 metara, širine 4 metra sa dosta spuštenim plafonom visine 1 metar koji nakon 5 metara pada na 30-tak cm od površine vode. Kanal se završava spuštanjem plafona do površine vode sa malom dubinom te je dalje nemoguće proći.

Glavni kanal od ovog dijela dalje nastavlja, slijedeći svoj smjer preko kada  djelimično ispunjenih vodom, sa visinom plafona od oko 7 metara sa širinom 6 metara dužine 50 metara do četvrte dvorane. Ova dvorana je širine 20-tak metara sa plafonom visine 10-tak metara ujedno i posljednja dvorana ovog dijela pećina. Na lijevoj strani dvorane na visini od 3 metra nalazi se jedan bočni kanal dužine 15 metara koji završava uskim dimnjakom širine 50 cm. ispunjen glinom kroz koji dotiče voda u doba velikih padavina. I ova dvorana kao i cijeli ovaj fosilni dio je veoma bogata pećinskim nakitom poput , saljeva, stalaktita, stalagmita, kada ispunjenih vodom kao i suhih, kao i konulita.

U ovom fosilnom dijelu pećine nalazi se još par bočnih kanala koji se nalaze na bočnim djelovima glavnog kanala a koji su na priličnoj visine od poda glavnog kanala koji se nisu ispitali zbog njihovog nepristupačnog položaja.

Pećina bi po našim procjenama, a kada se izmjere i dužine kanala sa vodom kao i dužine bočnih kanala mogla da dosegne dužinu veću od jednog kilometra. Još detaljnije analize i istraživanja ostavljamo za našu iduću posjetu ovoj pećini.

22. mart 2007.

• Vježbanje speleoloških tehnika

Protekli vikend, speleološka sekcija je planirala provesti u jami Čavljak na Baricama. Na žalost, dočekala nas je obeshrabrujuća činjenica - iako je prije par mjeseci izvršeno čišćenje jame, neko ja naknadno ubacio neekspodirano eksplozivno sredstvo. Vježba u Čavljaku je prebačena na Darivu, gdje smo do popodnevnih sati vježbali speleološke tehnike napredovanja i spuštanja po užetu.

Instruktori Simone i Haris su pokušali što više da nam zagorčaju život isprepletuvši uže po stijeni i postavljajući teške prepreke. Ali, učesnici vježbe su sve prošli bez većih poteškoća.

22. januar 2007.

• Posjeta zaštićenom području Bijambare

Ako neko ovih dana bude u posjeti zašticenom podrucju Bijemabare, neka ga ne zbunjuju vrece cementa, gomile gradevinskog pijeska, radnici koji rade i ostali gradavinski materijal i alat. Naime, radi se o turistickom uredenju Srednje bijambarske pecine. To je jedna od aktivnosti u projektu „Izgradnja turistickog kompleksa Bijambare – prva faza” kojeg realzuje Centar za okolišno održivi razvoj iz Sarajeva, a glavni finansijer je Ministarstvo prostornog uredenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, pod cijem su nadležnosti zašticena podrucja u pomenutom kantonu. Projekt su podržali SERDA, Sarajevo šume (upravljac zašticenim prostorom) i Turisticka zajednica Kantona Sarajevo.

U nedjelju, 21. januara, pod vodstvom speleologa Jasminka Mulaomerovica i uz pomoc njegovih suradnika iz kluba Speleo-dodo, uradena su zanimljiva speleološka istraživanja koja se možda i prvi put rade na ovim prostorima, a novina su u svijetu. Pored nas, petnaest clanova kluba, bilo je još posjetitelja.

Prije ulaska svih posjetitelja, u pecinu je postavaljena oprema za mjerenja prirodnog prisutva CO², da bi instrumenti izmjerili kolicinu prije ulaska veceg broja ljudi u pecinu, u vrijeme boravka ljudi i nakon njihovog izlaska. U pecini je bilo prisutno 67 posjetitelja i svi su se zadržali 60 minuta. Ova speleološka istraživanja i mjerenja se vrše u cilju spoznaje koliku kolicinu CO² emituje prisutnost veceg broja posjetitelja u pecini, jer se o tome mora voditi racuna kod turistickog opremanja nekih pecina, sve u cilju preduzmanja mjera zaštite osjetljivih vrsta pecinske flore i faune. Izmedu ostalog, clanovi kluba No limit pomogli su oko opreme za rasvjetu koja se koristi u tv snimanju pecinske unutrašnjosti.

11. septembar 2006.

• „Svitci“ u carstvu tame

No limit, zajedno sa zavidovićkim Atomom protekli vikend pridružio se akciji kluba Speleo dodo u bijambarskim pećinama. Zadatak je bio istražiti i nacrtati tri pećine.

Cijelu subotu smo proveli crtajući hodnike Donje pećine. Prelijepe tunele, uske prolaze, potočić koji teče kroz nju i predivni mali vodopad je teško opisati riječima.

Nedjelju smo istražili i nacrtali novu jamu koju je nedavno pronašao Ruso,a koja čeka da dobije ime. Budući da je duga svega 20m, ostatak dana smo dobili priliku za ponovni susret sa čarobnim nakitom glavne Bijambarske pećine. Johanson je najviše uživao u igrama svjetla i sjene, što potvrđuju fotografije, dok su Simone, Amila i Tanja istražili jedan novi tunel. Inace, špilja je otvorena vikendom od 12:00 do 14:00, a ulaz se plaća simbolične 2 KM.

Budući da smo se vratili prepuni prelijepih slika, možete pogledati dvije galerije, prva iz Donje pećine, a druga galerija iz glavne Bijambarske pećine.

16. april 2006.

• Susret speleologa BiH, Zavidovići 14.-16.4.2006

I ove godine, nastavljajući tradiciju godišnjih okupljanja speleologa BiH, želeći da na jednom mjestu predstave rezultate godišnjih istraživanja te planove budućih, Savez speleologa BiH zajedno sa Sportskim i naučno-istraživačkim klubom „Atom“ iz Zavidovića organizovao je „Susret speleologa BiH“.

U petak su stigli učesnici i gosti iz Sarajeva ("No limit", "Speleo Dodo"), Banja Luke ("Netopir", "Ponir"), Visokog ("Eko-viking"), Gornjeg Vakufa ("Ledenica"), Tuzle, Foče ("Ursus Speleus"), Trebinja, Ravnog, Zenice, Banovića, Beograda (Speleološka grupa na geografskom fakultetu u Beogradu) i naravno, domaćini iz Zavidovića ("Atom"). Na žalost prijatelji iz Hrvatske su zbog praznika otkazali svoj dolazak.

U subotu, 15.04. prisustvovali smo slijedećim predavanjima:

1. Nijaz Lukovac, Nijaz Zerem, Simone Milanolo i Jasminko Mulaomerović - Izgradnja turističkog kompleksa Bijambare - 1. faza
2. Admir Bajraktarević - Mogući podzemni tok voda Duboke Tajašnice
3. Simone Milanolo: Ponor Novara
4. Nisvet Džanko - Vjetrenica .1 i 2. (film)
5. Eko-viking - Istraživanje tunela na Visočici
6. Jasmin Pašić - Zaštita i potencijali pećine Mišarica
7. Haris Husanović - Speleološka istraživanja na Konjuhu u periodu 2000-2004 godine
8. Ivo Lučić - Dinarski krš u BiH - rasprostranjenost, identitet i zaštita
9. Aleksandar Petrović - Speleološka grupa na geografskom fakultetu u Beogradu
10. Ivo Lučić - Vjetrenica danas - istraživanja, popularizacija, zaštita
11. Dr Sci Sabid Zekan, dipl. inž. rud. i Enes Šerifović, dipl. inž. geol. - Istraživanje pećine Kućara na Konjuhu
12. Dino Kassalo - Vjetrenica 1. i 2. (film)
13. Emir Handžić - "Katastar speleoloških objekata BiH"
14. Zdravko Kovač - Speleoronjenje
15. Zoran Pjanić i Mladen Milošević - Speleospašavanje (film

U nedjelju je organizovan izlet u Lukinu pećinu i Pećinu u Srednjoj stijeni na Tajanu, budućem Spomeniku prirode.

Ovim putem želimo da se zahvalimo domaćinima, SNIK "Atom"-u, na izuzetnom prijemu i jako zanimljivom i poučnom programu.